Posiongirl

utorak, 19.12.2006.

Ana

Tomislav je gledao njeno tijelo koje je ležalo ispruženo u krevetu pokraj njega, njenu crnu kosu, ruku koju je savila ispod glave, guzu koja se nazirala kroz spavaćicu i duge lijepo oblikovane noge. Nije bila nešto posebno lijepa, on je imao puno žena koje su bile ljepše od nje, ali Ana je imala ono nešto u sebi što ga je držalo pokraj nje.
Protegla se i otvorila svoje ljubičaste oči, pogledala u Tomislava koji je zurio u nju glave naslonjene na ruku.
„Jutro, danas imamo puno posla!“ ustala se iz kreveta kao da se sinoć nije ništa dogodilo „Luka čeka naš odgovor, zar ne?“ usne su joj se izvile u ciničan osmijeh dok je koračala prema tušu….
Njen stan je bio jednostavan, kuhinja je bila malena i dijelio ju je samo šank od ostalog prostora, u biti ni jedna prostorija nije imala vrata, stan je nastao od praznog prostora na vrhu stare poslovne zgrade.
S vrata biste odmah ušli u dnevni boravak, s lijeve strane se nalazila mala kuhinja, spavaća soba je bila odvojena samo etažom, a kupaona je imala staklena mutna vrata, sve u svemu u tom stanu nije bilo privatnosti. Nije ni bilo potrebe za tim, u taj stan su ulazili samo odabrani, a i oni su tu ulazili rijetko, osim Tomislava i pokojnog Ivana, oni su bili stalni gosti, gosti koji se nikad nisu smjeli sresti u tom stanu.
Otišao je u kuhinju spremiti doručak, Ana nije skoro ništa jela, zato je uvijek u kuhinji stajala košara za voće na stolu i dovoljne količine povrća.
Ipak Ana je znala da Tomislav uživa u jelu zato je i imala dobro opskrbljen frižider, znala je da „ljubav ulazi kroz želudac“

Niz golo tijelo joj se slijevala voda, podigla je glavu prema mlazu tuša puštajući da voda teče niz nju u slapovima, nije se micala, obožavala je stajati pod tušem, uživala je u vrućoj vodi i osjećaju čistoće koje je voda ostavljala za sobom. To je bila neka vrsta njenog rituala, njeno tijelo je uživalo u toplini, a njene su misli odlutale na događaj od prije nekoliko dana.
„K vragu, zašto se baš sad morao pojaviti, 10 godina ni traga ni glasa od njega a onda ga sretnem u busu. Sranje, mogao bi mi pomrsiti planove, najbolje da ga izbjegavaš Ana, neće ti donijeti ništa dobro, kao ni prošli put.“
Mrzila je samu sebe, smatrala se jakom osobom, sposobnom progutati muškarca i natjerati da ga kleči i moli za milost, i onda je jedan pogled na maminog sina uzdrmao sva njena uvjerenja. „Koga briga što će on misliti, neka misli što god hoće, moj život je moj, uostalom nije bilo drugog puta i sve što je vodilo dovde je bila sudbina!“ Pogledala se u ogledalo, ona nije bila rođena da završi kao njena seka, ili mama, nije htjela živjeti za jedan šut, ili dopustiti nekom mamlazu da je lema svaki dan jer ga je neki njegov prika zajebao.
Promijenila se, prije je bila curica koja je nosila ružičaste naočale i sanjala kako će imati kućicu u cvijeću, muža koji će je obožavati i troje djece…..Život je sranje, bijeda i jad, danonoćno rmbanje za nekog kretena koji vozi mercedes, gutanje svačijih sranja i brojanje svake jebene kune.
Ona se izdigla iz toga, doduše njena se je obitelj odrekla, ali njena se obitelj nje odrekla čim se rodila tako da to i nije bio neki gubitak……jedine osobe do kojih joj je bilo stalo su umrle, baka i djed su umrli jedno za drugim, prvo baka a mjesec dana nakon nje i djed…a Neve je umrla kad je ona imala 16, ostavila ju je samu, na milost i nemilost roditeljima…..i kome je ona trebala polagati račune i opravdavati se za svoje postupke, nikome…..
A tako će i ostati njegov dolazak u grad to ne smije promijeniti
Izašla je iz stana odrješitim korakom, morala je razmisliti, Tomislav ju je htio pratiti ali odbila je, znala je da će Luka poslati nekoga da ju prati. Ali iskreno bolio ju je kurac za njega, znala je kakav će mu odgovor dati i znala je što to povlači za sobom, sranja velika sranja, ali bilo je vrijeme da Luka shvati tko je Ana i da napokon napusti grad, bar zasada, kasnije će ga istjerati iz zemlje. Luka je bolesnik, psihopat, čovjek koji je gledao previše mafijaških filmova i serija, koji je uživao u trganju, komadanju i koji je doslovno shvatio izraz „oko za oko, zub za zub“.
Prezirala ga je, smatrala ga budalom i bolesnikom, bolesti cijelog sustava i bilo je vrijeme da ga se riješi, znala je da ga polovica njegovih ljudi ne podnosi, tog malog, napornog, blentavog i odvratnog čovjeka, koji je eto imao sreću šlepati se uz Ivana. A sad kad je Ivan bio mrtav, Luka je ostao sam i ranjiv, savršeni način da se ona napokon dočepa Ivanove fotelje, tvrtke koje joj je ostavio joj nisu ništa značile osim priljeva novca i paravana za buduće poslove. Dobro, značile su joj sve kad je ušetala u glavnu zgradu I-Enterprisea i izbacila njegovu ženu van, jadnica a ona se ponadala kako će to sve pripasti njoj, mala glupa plava sponzoruša, koja je imala tako blentav i tužan izraz na licu.

srijeda, 06.12.2006.

Sjene prošlosti

Kroz ulicu su odzvanjali njeni koraci, ulica je bila pusta tek ponekad bi prošao pokoji auto natrpan klincima koji su tražili provod, obuzela ju je jeza, morala je proći pokraj kuće iz koje su vječito dopirali zvukovi razbijanja, šamaranja i jauka. Ona nije bila tip žene koji se bojao muškaraca, bojala se da će jednog dana ući u tu kuću i ubiti Boga u kretenu koji svakodnevno lema svoju ženu.
Opet su se začuli zvuci, ovaj put se radilo o početku svađe, psovao joj je mater kurvanjsku, kopilad koju je okotila i sve ostale kojih se mogao sjetiti u svojoj pijanoj izmaglici.
Nastavila je dalje, ostavljajući deranje iza sebe, njena crna duga kosa lelujala se u ritmu njezinih koraka, dodirivala je donji dio leđa golicajući goli dio kože. Majica sive boje samo je pojačavala crninu njene kose, a njene noge su bile uokvirene u crne kratke traper hlače, nije se voljela oblačiti kao sve one žene na naslovnicama, čak je izula i sandale koje je sada držala u ruci, mahala je njima kroz zrak tiho pjevušeći pjesmu koja joj nije izlazila iz glave posljednjih dana "Kao pjesma, živi kao pjesma, nježna kao pjesma ona je....!" Pojma nije imala zašto ju je ta melodija proganjala posljednjih dana, čak je i nije htjela pjevušiti, nije se htjela sjećati onih dana kada je bila samo Ana.....
Pred autobusnom je ponovno obula sandale, ne zato što se brinula što će ljudi reći već zato što se u busu moglo naći svakavih gadosti.
Stala je na stanicu i nervozno se šetkala, nikad joj nije smetala gužva niti to što se drnda s "običnim ljudima" u busu ili tramvaju, ali danas se osjećala drugačije....ušla je u bus i sjela na kraj autobusa nije voljela nikome okretati leđa a danas pogotovo..
U autobus je ušao čovjek kojeg Ana nije godinama vidjela, bio je visok, crn, jak, njegove zelene oči su šarale po autobusu tražeći mjesto za sjesti, a onda su se zaustavile na njoj.....Protrnula je, trebala je poslušati svoju nelagodu i odustati od busa "K vragu, kud baš danas i kud baš on!" uzela je mobitel i nazvala Tomu "Nemoj dolaziti pred mene, imam sitnih problema. Sama ću doći...ne nije ništa strašno!"
"Dečko ili muž?" upitao ju je čovjek, bez pitanja sjedajući na mjesto pokraj nje "Nijedno ni drugo, frend koji me trebao pokupiti! Dobro Andrija otkud ti, nisam te vidjela, koliko već nekih 10 godina ili više?" Nasmijao se " Da 10 godina, punih za dva dana ako se ne varam, nije da pratim ali ipak....Nego otkud ti u busu, čujem da si uspješna da imaš dosta love, kako to da se družiš sa smrtnicima?"
Znala je da će ju tako nešto pitati, ipak su posljednja tri mjeseca novine bile prepune vijesti o tome kako joj je Ivan ostavio dosta love i skoro sve svoje tvrtke i kako je njegova žena bezuspješno pokušavala tome stati na kraj. "Ma daj, ti me barem znaš....uvijek sam mrzila te umišljene glupače i glupane....stvarno misliš da bih se mogla promijeniti preko noći?" Nije znao što bi joj rekao, znao je samo da to nije ona njegova ista Ana od koje se rastao prije deset godina....
Sjećao se kako je tada bila nježna, tiha, njenih usana i njenog tijela, oduvijek je bila povučena i uvijek zadubljena u knjige, nitko joj se od frajera nije htio približiti...ne zato jer je bila ružna, Ana je spadala u onu kategoriju djevojaka koje su odjednom procvjetale, nije bila neka sex bomba ali je bila prekrasna....dečki joj jednostavno nisu prilazili iz dva razloga jer su smatrali da bi ih odbila, nikad nije obraćala pažnju na njih ili im treptala okicama u prolazu, ili zato jer su je smatrali čudakinjom, štrebericom koja zna samo gnjaviti o knjigama....On je skupio hrabrost i jednu večer je pitao želi li popiti piće s njim, pogledala ga je svojim skoro ljubičastim očima i samo kimnula....tada je sve počelo njegova prva ljubav i svi problemi koje je ona stvorila.....nakon dvije godine je odlučio da više ne može, volio ju je, znao je da će je to ubiti ali nije mogao dalje....
Oprostio se s njom te večeri i popeo se na pozornicu nikad do tada nisu svirali strane pjesme ali ovaj put je pjevao samo njoj "Please forgive me"....gledala ga je i tada ravno u oči, njene oči su se napunile suzama ali ništa drugo nije odavalo da plače....nakon što je otpjevao okrenula se i otišla a on se slomio.....nakon tjedan dana je otputovao u Ameriku ujaku, uzeo njihovo državljanstvo i samo povremeno dolazio doma....do sad je nije sreo...
Gledao je u njene oči koje su se toliko promjenile, u njeno lice koje više nije bilo nježno i usta koja su sada vjerovatno ljubila druge....Šutili su tako sve do Zagreba, ona je gledala kroz prozor a on je gledao u nju i tražio trag njegove Ane u ženi koja je sjedila do njega....
"Pa dobro Ana gdje si ti tako dugo, trebala si doći prije sat vremena!" Tomislav ju je mrzio prozivati, ali ovaj put je imao čudan osjećaj, bio je ljubomoran, iako mu je ona rekla svoja pravila....
"Jebiga, sjebao me totalno." Tomislav ju je upitno pogledao, zapalila je cigaretu i upitala ga "Jel te ikad sustigla prošlost?" Okrenula se i pogledala u čelična vrata koja su vodila u Boravak "Je'l živ...nemoj pretjerati....treba mi?", kad je odgovorio potvrdno zakoračila je prema njemu, otpuhnula dim i stavila dlan na njegovo međunožje......"Ovaj put želim da traje duže nego prošli!"............

utorak, 05.12.2006.

Crna udovica

Stajala je na mostu, njena crna duga kosa šibana vjetrom je već bila mokra, gledala je u vodu u čijem je crnilu sekundu ranije nestao Ivan. Ništa nije osjećala, ni tugu ni bol ni olakšanje, njegov skok u vodu je bila samo činjenica koja će promijeniti jedan dio njezinog života.
Okrenula se i ušla u auto za čijim volanom je sjedio Tomislav "Gotovo?" upitao ju je, kimnula je glavom, prstima pokušavajući bar malo stresti kišu koja ju je smočila.
"Da, gotovo!" odgovorila je "Nije se opirao, nije čak ni molio. Umro je onako kao je živio, pokorno!".
Koliko god da ju je Tomislav volio ovu njenu stranu nije mogao razumjeti, čak je se i bojao u takvim trenutcima. Točno je znala šta hoće i šta treba napraviti, i kako nekoga nagovoriti da to napravi za nju.
"Jadan Ivan, nije imao šanse" pomislio je dok se uključivao u traku, "Tko zna hoće od mene jednog dana tražiti isto?". Ipak nije bio zabrinut, vjerovao je kako do toga neće ipak doći, bar ne u neko dogledno vrijeme, samo kad se sjeti koliko joj je dugo trebalo da se riješi Ivana.

Zvuci sirene su parali subotnje jutro, na obali se skupilo dosta ljudi, gurali su svoje znatiželjne glave da što bolje promotre leš čovjeka koji su policajci izvukli van. Među njima je bilo i novinara i fotografa, jedni su bjesno blebletali u mikrofone dok su drugi bjesomučno pokušavali uhvatiti što bolju poziciju za slikanje.
"Mir ljudi, razmaknite se, nije ovo cirkus. Isuse Pero hoćeš li nešto poduzeti u vezi ovih lešinara, već vidim naslove u novinama, nađeno tijelo nestalog lokalnog moćnika!" ogroman detektiv je mahao rukama po zraku pokazujući plavcima gomilu znatiželjnika, a spomenuti Pero je kaskao za njim kao poslušni psić "Da gospodine, odmah gospodine!" Njih su dvojica bili sušta suprotnost detektiv Sandro je bio gromada od čovjeka, crn, visok, grlat i bahat, pun ožiljaka po tijelu kao uspomena na neke davne dane. Jedan od njih je nagrđivao njegovo lice, netko mu je pokušao odrezati jezik no sve je završilo na dubokom rezu koji je počinjao kod usta a završavao blizu uha. Dobro nije s tim bio ružan čovjek samo je dobio određeni gangsterski izgled, čak se tako i oblačio.

Dok je Pero bio mamin sin, besprijekorno obučen, savršeno zavezane kravate, počešljan i uredno zalizan, sitne građe, plav i kože za koju biste rekli da ne zna za bradu. Tih i povučen čovjek kojeg biste prije smjestili u ured iza kompa nego na ulicu uz ovog gorostasa.
Ipak njih dvojica su bili savršen tim već godinama, bili su partneri pa nikome nije bilo jasno zašto Pero Sandra zove gospodine, no kako su to slušali godinama većina njih se navikla a oni koje je to zanimalo nisu se usudili pitati.
"Pero, dođi ovamo. Čudno vrlo čudno....! Nikad se takav čovjek ne bi bacio, a opet nema nikavih tragova borbe ili prisile. Znaš što mislim?" upitao je svog partnera, no nije očekivao da mu ovaj odgovori "Moja mala je opet u akciji, samo kako je njega uspjela smotati, ovo je ipak kapitalac!". Okrenuo se od tijela i zapalio cigaretu "Vidiš Pero znao sam da neće moći izdržati!" kako ju je samo mrzio i obožavao u isto vrijeme.

Ana se za to vrijeme bavila mirnijim poslovima, ako je ona takve uopće imala, gledala je u čovjeka koji je sjedio na stolici. Njegove ruke su već bile krvave od pokušavanja da se izvuče iz ove situacije, sav razbijen i izbrazdan gledao je u njene ruke koje su milovale bič. Očekivao je novi udarac i nove naredbe onom njenom pomoćniku, ne lakaju bi bio prikladniji naziv za njega, koji je stajao u mračnom uglu očekujući njen poziv.
Ona se nije žurila, uživala je u ovakvim stvarima, kada muškarci mole za milost, šetkala se po sobi gledajući u Franju koji je sjedio na stolici, tako moćan čovjek prepušten njoj na milost i nemilost. Obožavala je taj osjećaj moći, nadređenosti, zvuk njihovih krikova i lomljenja kosti...
Okrenula se prema Franji "I jesi odlučio?", nakon šutnje zamahnula je bičem, zvuk pucanja kože izazvao je u njoj ugodu "Tomo, ti si na redu, zabavi me!"
Iz mraka je izronio lakaj, a Franjo se pripremio na još jedan sat ispunjen agonijom....